Tekst i fotografija: Denis Saganić
Čemu se zavlačiti u tajnovite otvore i procjepe u stijenama, jame, pećine, često mokre, neudobne, uske, blatne…a možda i opasne? Zašto trošiti novac za skupu opremu bez koje ne možemo dosegnuti neka mjesta duboko ispod površine Zemlje? Čemu trošiti dragocjeno vrijeme koje smo mogli provesti kupajući se u moru, odigrati utakmicu, provesti par sati za šankom uz pivo, zarađivati ili negdje samo ljenčariti? Vjerojatno je znatiželja, utkana od praiskona u čovjeka, ta koja nas pokreće i tjera na razna čudna i teško dostupna mjesta. Mjesta koja su nerijetko i lijepa, mjesta na kojima se priroda kroz stotine tisuća godina zaigrala sa kemijskim i fizikalnim procesima interakcije vode, zraka, tla i stijene te formirala jedinstvena umjetnička djela. Doći, pogledati, uživati u viđenome, možda ponijeti i koju fotografiju za uspomenu na jedinstveni boravak u rijetko viđenom prostoru skrivenom od dnevnog svjetla i svakodnevne gužve… Samo to? Pa, to je OK, ali najčešće ne bi trebalo biti samo to.
Daleko je važnija i znanstvena i istraživačka komponenta cijele te priče o posjeti podzemlju. Mjerenje, topografsko snimanje, izrada nacrta, potraga za kakvim endemičnim ili uobičajenim stanovnicima podzemlja, možda i za tragovima boravka pradavnog čovjeka, mjerenje parametara zraka i mikroklime, dugotrajno višegodišnje praćenje istih… Sve su to vrlo važne aktivnosti, koje nam pružaju informacije važne za razumijevanje prirode oko nas, mogu ispričati priču o prošlosti mjesta koje smo posjetili, što će se desiti ako ne čuvamo i sačuvamo svoj okoliš… Eto, na fotki je upravo to, jedna uobičajena scena speleologa usred posla mjerenja, uzimanja podataka, dokumentiranja špilje. A u kadru možemo vidjeti i ožiljke na saljevu, koji nam pak pričaju svoju priču o pradavnom potresu koji se desio na području (sada) otoka Cresa. I sve su to djelići jednog mozaika šire slike svijeta i prirode oko nas, kojeg bi trebali ostaviti sačuvanog za naše nasljednike.
