U Ponoru na Bunovcu – Speleološki klub Samobor

Bunovac je jedan je od ljepših dijelova ličke strane južnog Velebita. To je prostrana krška udolina smještena ispod vrhova Malovan i Segestin te Sijasetske drage. Njegovo pružanje i oblik rezultat je geološke građe i strukture te složenih i dugotrajnih geomorfoloških procesa. Reljefne posebnosti Bunovca se, uz druge bitne čimbenike, temelje na kontaktu između nepropusnih klastičnih naslaga srednjega-gornjega trijasa, te vapnenaca i dolomita gornjeg trijasa (Velić i dr. 2014). Za razliku od sivih vapnenaca i dolomita klastiti su prepoznatljivi po tamnocrvenoj i ljubičastoj boji. Niskim poprečnim grebenom, kojim prolazi staza prema Malovanu, Bunovac je podijeljen na dva dijela. U speleološkom smislu sjeverozapadni dio je interesantniji jer se na njegovom jugoistočnom rubu nalazi Ponor na Bunovcu. S nepropusnih naslaga pritječu mu dva potoka koja na kontaktu s karbonatnim naslagama poniru u njegov veliki otvor.

Pogled prema vrhu Malovan (lijevo) s grebena koji dijeli Bunovac na dva dijela. U podnožju se bojom i reljefom ističe dio terena građen od nepropusnih klastičnih naslaga.

Osim što je zanimljiv u geološkom, hidrogeološkom i geomorfološkom smislu, Ponor na Bunovcu jedan je od značajnih speleoloških objekata u povijesti hrvatske speleologije. U srpnju 1977. godine istraživačka ekipa Speleološkog odsjeka PDS Velebit spustila se na njegovo dno na dubini od -534 m. S tom dubinom ta je jama tada bila najdublja u Hrvatskoj i bivšoj državi (Čepelak 1978).

Na poziv Dalibora Paara (SO PDS Velebit) nas dvoje iz SK Samobor (S. Buzjak, N. Buzjak) pridružili smo se istraživanju Ponora 15.-16. 9. 2018. Cilj je bio postavljanje jame, fotografiranje, video snimanje i uzorkovanje u suradnji i uz potporu Javne ustanove NP Paklenica s obzirom da je to najdublji speleološki objekt Parka.

Nakon okupljanja i dogovora naša mala peteročlana ekipa (Dalibor, Goga, Suzi, Vedran i ja) spuštala se za postavljačkom ekipom (Luka, Ana, Tea) i obavljala svoje zadatke malo po malo.

Okupljanje ekipe na Bunovcu.

Područje Bunovca je opasno zbog minskih polja. Kretanje izvan označenih staza je opasno na što upozoravaju i natpisi.

Dolina potoka koji ponire u Ponor na kontaktu nepropusnih klastičnih i propusnih karbonatnih naslaga.

Gordana i Vedran se pripremaju za ulazak u jamu, Dalibor traži mjesto za postavljanje fotoaparata…

Vedran pozira na ulazu u ponor. Ovdje je zbog niže temperature i sjene već ugodnije nego na površini.

Goga na ulazu.

S obzirom da smo u stalnom ponoru prati nas zvuk vode i gacamo po ljubičastom sedimentu ispranom s površine.

Ulazni dio jame sastavljen je od niza manjih vertikalnih dijelova pa su česta međusidrišta i prekapčanja. Snimanja su u tijeku…

Četrdeset godina stari klinovi podsjetnik su na prethodne istraživače. Tijekom spuštanja i na pauzama komentiramo njhovo umijeće i veliki trud uložen u istraživanje, fotografiranje i izradu speleološkog nacrta s tada dostupnom tehnikom (Vrbek 1978, Garašić 1978, Kovačević 1978). Svaka čast.

Prilikom postavljanja užeta veliki trud uložen je u odmicanje od vodenog toka.

S obzirom da kroz kanale ponora povremeno protječu velike količine vode, na dnu kanala često nailazimo na lijepo zaobljene valutice. Valutica breče, stijene koja je vidljiva u izdancima i u jami i na Bunovcu.

Spust niz jednu od vertikala pored malog vodopada. Zadatak – ostati suh(a) 🙂

“Gdje smo sada?” ili orijentacija u jami pomoću speleološkog nacrta. Planiramo točke za uzorkovanje sedimenata i stijena.

Dio jame na oko -60 m dubine. Jedan od užih dijelova vertikala. Na dnu je dio otpiljenog debla koji je bujica donijela s površine.

Jama je do dubine od oko 115 m koljenastog tipa jer se često izmjenuju vodoravni i okomiti kanali.

Na prečnici.

Lijepa vertikala u dijelu jame gdje više nije bilo vode. No ispolirane i isprane stijene bez imalo blata pokazuju da je ovdje nakon obilnih kiša i otapanja snijega “veselo”…