Sredinom veljače 2020. započeli smo s aktivnostima na širem području Perušića. Kao nezaobilazna pomoć i podrška u organizaciji terena opet uskaču ravnateljica Jelena Milković i čuvar prirode Tomislav Špehar (Pećinski park Grabovača). U subotu 15. veljače obavljeno je istraživanje, izrada speleološkog nacrta i fotografiranje Gligine pećine kraj Studenaca (oznaka ulaza 15-510). Spilju smo locirali prošle godine, ali nismo stigli detaljnije razgledati niti izraditi nacrt. Pažljivije je pregledan dio treće dvorane u kojem se osjeća strujanje zraka. Kanal je vjerojatno spojen s površinom u susjednoj ponikvi, ali je zbog urušavanja kamenih blokova neprolazan. Posebnost ove spilje su interesantne sige taložene duž pukotina u stropu koji je mjestimično jako zaglađen. Spilja je morfološki jednostavna, ali zanimljiva jer se sastoji od tri dvorane spojenih užim i kratkim kanalima. Ukupna duljina spilje je 74 m. Prva dvorana je dimenzija 11 x 20 m,, druga 18 x 18 m,a treća 7,5 x 7,8 m i visine do 5 m.
Na površini i na dva mjesta u spilji obavljena su mjerenja mikroklimatskih parametara. Dok je oko podneva na površini temperatura zraka bila 11°C, na dnu urušne ponikve duboke 5 m u kojoj je ulaz temperatura je bila 5°C. U prvoj i drugoj dvorani izmjerili smo svega 3°C i 99% relativne vlažnosti zraka. Koncentracija CO2 bila je (za spiljske uvjete) niska i kretala se između 492 i 529 ppm. Tijekom hladnijih razdoblja u spilji ima i leda o čemu svjedoči zdrobljena površina siga blizu ulaza.
U istraživanju su sudjelovali S. Buzjak, T. Špehar, D. Tomašković i N. Buzjak.
S obzirom za ovo doba godine neuobičajeno toplo i pogodno vrijeme, s Tomislavom dogovaramo teren već za nekoliko dana. Iz Perušića 20. veljače odlazimo prema Donjem Kosinju radi monitoringa u spilji Samogradić, lokalitetu ekološke mreže Natura 2000. U pronalažanju najkraće staze do spilje pomaže nam Milan Rast-Bećo. Nakon priče o kosinjskoj tiskari vodi nas do susjeda iz čijeg je dvorišta najlakše doći do spilje. Lokacija spilje je izuzetno atraktivna je se nalazi u velikoj urušnoj ponikvi pa se u unutrašnjost provlačimo kroz velike blokove. Odlazimo provjeriti informaciju s portala ‘Čisto podzemlje’ o stanju otpada u spilji i radi planiranja čišćenja, no veseli kada smo se uvjerili da otpada gotovo i nema, osim tu i tamo kojeg ostatka baklje, konzerve i otpalog potplata s čizme i cipele.
Nakon povratka iz Samogradića sastajemo se s Bećom koji nas vodi do Mate Veselina u sljedeći zaselak. I ovdje je situacija slična kao i kod Beće – dolazimo u domaćinstvo koje čine dida Mate i dvije bake. To je lička stvarnost… No, iznenađuje nas njihova radost našim dolaskom. Dida Mate tek što nije napunio 85 godina, ali uzima malu sjekiru i vodi nas u brdo. Prije polaska napominje da do jama ima više od pola sata hoda i pita hoće li nam to biti naporno… Dok nas vodi po brini priča priče o tome kako se nekada i od čega živjelo u Donjem Kosinju i po okolnim brdima. Gotovo svaku stijenu, ponikvu i šumu vezuje za neki doživljaj iz mladosti. Nakon što smo napustili put, ulazimo u dobro poznatu ličku šikaru koju probija sjekiricom i vodi nas do Prašće jame. Nakon obilježavanja lokacije i fotografiranja nastavljamo do jame na Krčevini. Tražimo je raštrkani u gustoj šikari, a ulaz pronalazi Suzi. Jamu odlučujemo nazvati Matina jama. Dida se samo smješka i veli, “…dobro, da vam tako ostanem u uspomeni što sam vas doveo do nje”. Ubacujemo kamenje, lijepo zvoni po vertikali. Vraćamo se natrag, a dida i baka Veselin nas zovu na rakijicu pa još malo pričamo. Savršeni dan… biti će posla na ekspediciji ovo ljeto.
Po povratku u Perušić nastavljamo za Prvan selo do Mate Uremovića. Nakon okrjepe domaćom rakijicom, sokom od vriska i ličkih delicija paše nam malo sjediti u toplom. Mate nam je vodič do nekadašnjeg ulaza Pećine kod Milakovih kuća u koju se više ne može jer je nabacan otpad. Pregledavamo jedan povremeni pukotinski izvor kod Milakovih kuća. Odlazimo potražiti Šuplje jame, posjećujemo izvor Hajdukovac i u sumrak tražimo još jednu jamu, no bez uspjeha.
Za ovaj uspješan dan zahvaljujemo Beći, obitelji Veselin, Mati i Jeleni, te Tomi koji je organizirao speleo-jatake po Kosinju, Perušiću i Prvan selu bez kojih bi sve ovo bilo neostvarivo.
Tekst: Nenad Buzjak, fotografije Suzana i Nenad Buzjak
