Tekst i fotografije: Nenad Buzjak
Teško je povjerovati da na otoku Cresu možete naići na speleološki objekt koji već nije registriran i zaveden u neku od speleoloških baza podataka. No upravo nam se to desilo na speleološkom istraživanju Tramuntane 3. kolovoza 2023. Sreća je da na otoku postoje ljudi koje zanima prirodna baština, koji su spremni svoje znanje podijeliti i tako neka mjesta spasiti od zaborava. Ili nas poštedjeti od dugotrajne potrage za ulazima u speleološke objekte.
Tragom jedne takve informacije Denis je organizirao istraživanje u dijelu Tramuntane, sjevernog dijela otoka Cresa, u koji do sada nismo speleološki pretjerano zavirivali. Barem ne mi koji smo došli iz Zagreba. Naša otočka speleološka ekipa već je neko vrijeme rekognoscirala i planinarila tim prostorom krstareći prastarim stazama i zaboravljenim volovskim putevima kojima se pred 50 i više godina izvlačilo drvo. Naime, preko svojih otočkih veza Denis je došao u kontakt s g. Rikardom Kučićem rodom iz Predošćice, sada stanovnikom grada Cresa i priča kreće.
G. Rikardo je Denisa 5. srpnja 2023. doveo do ulaza spilje blizu sela Predošćica, između Križića i Svetog Petra koju je posjetio kao dijete, 70-ih godina prošlog stoljeća. U telefonskom razgovoru par dana nakon našeg istraživanja, ispričao nam je kako su kao djeca, kada nisu čuvali ovce ili išli na kupanje, išli u šumu. Tako je ih je jednom prilikom do ulaza spilje doveo njegov nono. Tada su se spustili niz strmi ulaz i prošli dio kanala do čijeg je kraja dopirala dnevna svjetlost. Tu su stali. Sljedeći dan je društvo, ali bez njega, prošlo cijelu spilju. Kada smo se spremali za teren nismo znali o čemu se točno radi. Samo ta lijepa informacija na temelju uspomena iz djetinjstva kada se lokalna dječja ekipa zavlačila kojekuda pa tako i u naš današnji cilj. Nismo očekivali puno, ali vjerujem da je u svakome od nas, kao i uvijek prije neke speleološke nepoznanice tinjao žar nade u neko zanimljivo otkriće.
Ostavljamo auto uz cestu i krećemo nizbrdo. Prolazimo suhozide, cijele ili od divljači srušene, zapuštene parcele. U šumskom hladu prolazimo lese, a Denis kao iz rukava šiba svakakve informacije – od onih stvarnih o nekadašnjem mukotrpnom otočkom životu, do onih nestvarnih – o creskim mitskim bićima – Macmalićima. Šuma je stara, prepuna stabala s rupama u kojima se skrivaju. Nakon lošinjske žege i sparne noći uživamo u potpuno drugačijoj klimi u kojoj se može disati.
Ubrzo dolazimo do ulaza smještenog na strmoj padini. I sama okolica je zanimljiva s obzirom da iz tla izviruju ostaci starih siga. Prvo diskutiramo da li ih je tu netko iznio iz spilje, no ubrzo utvrđujemo da su dio podloge. U ulaznom dijelu spilje izloženom utjecajima vanjske atmosfere iznenađuju nas veliki saljevi koji tu nikako nisu mogli nastati. Ovo je očito bio nekad veći speleološki objekt, kaverna čiji se strop otvorio nekim pradavnim potresima.
Kako u otočkim spiljama i jamama tijekom ljeta zrak može biti “težak”, od ulaza mjerimo temperaturu i relativnu vlažnost zraka. No pokazatelj koji nas najviše zanima je koncentracija ugljikovog dioksida. S obzirom na neka iskustva po Cresu u prošlosti i na rezultate koje pri istraživanjima prikuplja Vedran, ne bismo se voljeli naći u nezgodnoj situaciji. Jer CO2 nije nimalo bezopasan ako se nakuplja u velikim koncentracijama. Zato uvijek valja biti na oprezu.
Iza suženja u zavoju ulaznog kanala, gdje se već mora koristiti rasvjeta, procjenjujemo nagib kanala pa nastavljamo dalje. Uže nije potrebno. Polako nam se otvara novi svijet. Dok je dno kanala neugledno, prašnjavo, prekriveno lišćem, kamenjem i ne prečestim komadićima izmeta neke divlje životinje koja se tu nekad skrivala ili odmarala od ljetne žege, stjenke i strop kanala prekriveni su sigama. Kako se spuštamo po dnu počinje prevladavati siga i zdrobljeno kamenje. Neki komadi vjerojatno su ubačeni da bi se nekad davno ispitala dubina. Silazimo uz velike blokove veličine više metara kubičnih, a siga je sve više. U nekim dijelovima kanala gotovo da nema na zidovima i stropu gole stijene. Dok mjerim, Suzi i Denis snimaju i fotografiraju. Stalno uzvikuju otkriće nekog novog detalja.
Kako se spuštamo, temperatura zraka postaje sve niža. Na površini je iznosila 27,4°C, u dvorani pod ulazom 18,7°C, na kanalu nekih 20 m od ulaza 16,0°C. U donjoj dvorani, na oko 15 m dubine je 13,6°C, a na dnu, 21 m ispod razine ulaza iznosi 12,5°C. U istom smjeru raste i relativna vlažnost zraka koja na dnu iznosi gotovo 90 %. No vode gotovo da nema. Tu i tamo koja kapljica ili od kondenzacije vlažni zidovi. Blata kojeg u spiljama inače ima u izobilju ovdje gotovo i nema. Koncentracija CO2 je od dubine oko 5 m pa do dna manje-više konstantna te se kreće između 2900 i 3000 ppm (za usporedbu koncentraciju pri tlu u šumi na ulazu bila je 452 ppm, što je za šumski okoliš normalna vrijednost). Kako prijetnje od CO2 nema, počinjemo mjeriti i raditi speleološki nacrt. Ne ide baš brzo jer je puno detalja pa Denis ima vremena za detaljno fotografiranje i snimanje.
Dok sređujem nacrt, na jednoj od točaka na licu osjetim blago strujanje zraka – znak postojanja nekog prolaza u koji se još nismo zavukli. Uz malo napora nalazim se na ulazu u ne previsoku vertikalu gdje ćemo u budućnosti nastaviti istraživanje. Vertikala je u stvari prolaz između stijene i velikih blokova kojima je ovaj dio spilje krcat. O davnoj prošlosti ovdje se desio toliko jaki pomak stijena da je došlo do velikog urušavanja. Nadamo se da ćemo uspjeti pronaći prolaz kojeg s naše pozicije ne vidimo najbolje, ali kotrljanje kamenja i pogled uz jako svjetlo s druge pozicije malo kasnije ulijevaju nadu da bi se moglo proći dalje i dublje.
Polako završavamo, a u međuvremenu je do ulaza došao i Milan. Nakon izrade nacrta obavljamo skeniranje nekih zanimljivijijh detalja i još jednom tražimo bilo kakve dokaze da je netko ovdje bio prije nas – otisak obuće, zaprljane i polomljene sige, potpis na stijeni. Ništa. Zaista nevjerojatno s obzirom na istraživački duh otočana na čije dokaze istraživanja ovdje redovito nailazimo u većini spilja i jama koje smo istraživali. Tek smo par dana kasnije od g. Rikarda doznali da je tu bilo njegovo društvo prije 50 godina. Vrijeme je dobro prikrilo njihove tragove.
S obzirom da spilja nema lokalno ime, Denis ju naziva prema gotovo zaboravljenom toponimu – Spilja pod Škući. Iza aplikacije za crtanje vadim statističke podatke o dimenzijama poligonskih vlakova – duga je 54 m, a spustili smo se 21 m duboko. Preostaje obaviti još jedno istraživanje, kada ćemo potpunije opremljeni, pogledati što se krije u dva “upitnika” koje smo našli.
Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo g. Rikardu Kučiću na svim informacijama.
3D modele interesantnih sigastih taložina možete pogledati ovdje:
- spiljske kokice (vrsta sige) – https://skfb.ly/oJTAF
- male kalcitne kaskade – https://skfb.ly/oJTHF
