Spilja Ciganuša nalazi se u predjelu prijevoja Veliki Alan u južnom dijelu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Za njenu lokaciju smo saznali od američkih arheologa koji su tijekom srpnja 2017. na tom području obavljali rekognosciranje starih šumskih prometnica i pritom naišli na njen ulaz. S obzirom da su spilju ocijenili velikom i zanimljivom, te da nismo uspjeli pronaći podatke o njenom speleološkom istraživanju posjetili smo je u listopadu iste godine prilikom obliaska terena u potrazi za sniježnicama i ledenicama uz južne granice Parka. Tada smo utvrdili da se radi o interesantnoj speleološkoj pojavi, no prije zime nismo uspjeli obaviti njeno speleološko istraživanje.
Ulaz spilje Ciganuše. Foto S. Buzjak.
U drugoj polovici kolovoza 2018. godine Suzana Buzjak, Ivana Živković i Nenad Buzjak, nakon dogovora s JU NP Sjeverni Velebit odlaze na teren te obavljaju speleološko istraživanje, meteorološka mjerenja i fotografiranje spilje. Radi se o razgranatoj spilji duljine 100 m. Najdublja točka je 16 m ispod razine ulaza, a najviša 6 m iznad razine ulaza pa je vertikalna razlika 22 m. U spilju se može ući kroz dva ulaza, od kojih je onaj desni bolje ne koristiti jer iza njega slijedi strmi kanal pokriven sitnim kršjem i lišćem zbog čega je klizav i nesiguran za kretanje. Treći ulaz je spoj teško prolaznog uskog pukotinskog kanala s površinom koji je s vanjske strane nedostupan jer se nalazi u okomitoj stijeni. Glavni ulaz nalazi se u zanimljivom geomorfološkom okružju. Smješten je u dnu urušne ponikve koja je jasno pukotinski predisponirana, a iz spilje se nastavlja dubokom jarugom.
U središnjem dijelu spilja se grana u četiri kanala.
S obzirom da su se u kanalima u prošlosti trajno ili veći dio godine zadržavali snijeg i led, na stijenkama kanala jasno su vidljivi tragovi njihova mehaničkog trošenja procesom kriofrakcije (mehaničkog drobljenja stijena djelovanjem leda). Na to ukazuju i sedimenti na dnu kanala – uglavnom je to uglato kršje, odlomljeno kamenje i blokovi. Kako u uvjetima niskih temperatura ne vladaju dobri uvjeti za zasigavanje klasičnih siga nema. U dijelu kanala gdje je djelovanje leda bilo neizraženo istaložena je veća količina sigaste kore debele svega nekoliko milimetara. Tijekom istraživanja naišli smo na nekoliko suženja, ali nažalost neprolaznih za nas jer se radi u uskim i urušenim pukotinama. Spilja je oblikovana u debelim slojevima jurskog vapnenca ispresijecanog brojnim pukotinama kroz koje se nakon obilnijih kiša (a jedna takva nas je, u izmjeni s tučom, zadesila i tijekom istraživanja) procjeđuje voda u obliku cijednice i nakapnice.
Najdublji kanal trokutastog presjeka. Dno je pokriveno kršjem i kamenjem, velikim dijelom zbog drobljenja stijene djelovanjem leda u pukotinama. Foto N. Buzjak, rasvjeta S. Buzjak.
Tijekom izrade speleološkog nacrta jedna od otežavajućih okolnosti bila je hladnoća. U spiljskim kanalima je na više mjesta obavljeno mjerenje temperature i relativne vlažnosti zraka. Na površini, u šumi ispred spilje temperatura zraka je oko podneva bila 18,2°C, a relativna vlažnost 69%. U spilji su zabilježene vrijednosti temperature zraka od 6,6°C na liniji ulaza do 2,7°C u središnjem dijelu (14 m od ulaza i na dubini od 5,7 m). Najniža temperatura zraka izmjerena je u najdubljem dijelu spilje i iznosila je 1,6°C. Zahvaljujući tome tu smo zatekli i ploču leda površine oko 1 m2 i debljine nekoliko centimetara. Relativna vlažnost zraka u spilji bila je od 87,4% na ulazu do 97,5% na dnu.
Ostatak leda i termohigrograf s izmjerenim vrijednostima temperature i relativne vlažnosti zraka u najhladnijem dijelu spilje. Foto S. Buzjak.
Osim kao geološki i geomorfološki zanimljiv lokalitet ova spilja ima i kulturno-povijesno značenje. Na zapise o tome naišli smo u knjizi Šime Balena “Velebit se nadvio nad more…” u kojoj je autor zapisao da su spilju, zahvaljujući njenoj hladnoći i trajnim naslagama snijega i leda, nekadašnji stanovnici Velebita (dok su ga još redovito svako ljeto pohodili stočari iz Primorja koji su sa stokom selili na planinske pašnjake do jeseni) koristili kao prirodni hladnjak za čuvanje mesa, mlijeka i sira. To nam je potvrdio i g. Dundović kojeg smo, zajedno sa suprugom i sinom, upoznali 2017. godine u njegovoj kući na Mirevu. Zato smo obratili pažnju i na moguće tragove povremenih posjeta ljudi od prije 50 i više godina. Jedino što smo našli su balvani u koje su usječena gazišta. Posječena debla spuštala su se na snijeg i led te su se poput stepenica s tako usječenim gazištima, koristila za sigurniji silazak i izlazak iz spilje.
Za pomoć u realizaciji istraživanja zahvaljujemo upravi JU NP Sjeverni Velebit, posebno ravnateljici Ireni Glavičić Sertić i geologinji u Parku Dubravki Kljajo.
Nenad Buzjak
Dio desnog kanala čije su stijenke prevučene tankom sigastom korom. Foto N. Buzjak, rasvjeta S. Buzjak.
Tektonskim pokretima oslabljeni i ledom drobljeni slojevi jurskog vapnenca u spilji. Foto N. Buzjak, rasvjeta S. Buzjak.
Dio kanala prema izlazu gdje je nađeno deblo s urezanim gazištima. U prošlosti je taj dio kanala bio pokriven snijegom i ledom koji se zadržavao veći ili cijelu godinu. Klimatske promjene učinile su svoje… Foto N. Buzjak, rasvjeta S. Buzjak.
