Tekst i fotografije: Denis Saganić
Spilja Rupina nalazi se na otoku Lošinju iznad uvale Kriška, na južnom obronku brežuljka Bulbin. Za spilju sam prvi put čuo od Zdenke Matejko, a onda sam na neko vrijeme, okupiran svakodnevnim obavezama, zaboravio na nju. Na spilju me ponovno podsjetila Irena Dlaka, koja mi je poslala dio članka iz izvještaja o arheološkim istraživanjima na otocima Cresu i Lošinju iz 1953. godine koja je vodio arheolog Vladimir Mirosavljević. Treća pak osoba, zaslužna za pomoć oko lociranja Rupine je Sara Širola, koja se o lokaciji raspitala kod domaćih stanovnika. Tako smo, ”opremljeni” iz tri različita izvora sa šturim opisima potencijalne lokacije, Milan i ja krenuli na terensko istraživanje. Iako je lokalitet poprilično zarastao u vegetaciju i naizgled nepristupačan izvan planinarske staze, otvor pećine smo otkrili za manje od deset minuta. Sam ulaz nalazi se u podnožju omanje litice skrivene gustim raslinjem na južnom obronku Bulbina, svega 60 m zračne linije sjeverozapadno od žala Kriška.
Nakon ulaza visine 170 cm i širine oko 3 m, ulazi se u kanal koji se postupno spušta i suzuje nakon 3 m na jedva metar visine i oko 2 m širine. Tu se iza najnižeg dijela uzdiže dimnjak do visine od oko 3,5 m, crnih stijenki od loženja vatre. Jedna vertikalna pukotina na zapadnoj strani iznad ulaza proteže se u pravcu spomenutog dimnjaka, a pošto su i u njoj stijenke crne od čađe, vjerojatno se i spajaju s nekom još užom pukotinom. Nakon dimnjaka, spilja se još sužava na 65 cm, ali strop se uzdiže u obliku šiljatog gotičkog svoda. Na najužem mjestu kanal postupno zavija u desno u pravcu sjevera i ostaje jednako uzak i visok oko 2 m te se postepeno spušta.
Na lijevoj strani je jedna omanja niša širine oko 1 m. Pri kraju kanala tlo se uzdiže, a stijenke šire, no na pola kanala nalazi se mumificirani leš uginule koze koji blokira prolaz pa se nismo zavukli do kraja spilje, koja je u cijelom vidljivom dijelu duljine oko 8-9 m. Tek treba vidjeti što se nalazi iza i koliko se uopće širi na samom nevidljivom završetku. Sa speleološkog gledišta ili iz perspektive nekoga tko u podzemlje zalazi isključivo radi ljepota i raskoši spiljskih “ukrasa”, ovaj manji objekt je gotovo pa beznačajan, špiljskih tvorevina ima vrlo malo na zapadnoj stijeni na mjestu gdje se sužava kanal, tek par skromnih saljeva i mala zavjesa sa zubima.
No, ova “siromašna” spiljica ipak ima svoju vrijednost i povijest! Vratimo se na našeg arheologa s početka priče. Dr. Mirosavljević je sredinom prošlog stoljeća obavljao arheološka iskapanja i istraživanja gradina i tumulusa na našim otocima i, što je s našeg aspekta još važnije, arheološka istraživanja spilje Jamina Sredi (Punta Križa) i Vele Jame (Osoršćica). Također je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća obavio i arheološka iskapanja u Rupini i pritom pronašao fragmente keramike različite starosti u različitim slojevima tla, te time još jednom dokazao kontinuitet života na našem otočju još od prapovijesti. Citiram zaključni dio teksta o istraživanju Rupine: ”Na tom smo objektu mogli utvrditi nalazište i to bilo kao sklonište, prolazna lovačka postaja ili čak i nastamba.” Područje Kriške osobito je zanimljivo zbog suhog bujičnog potoka, bunara koji je na žalost ispunjen smećem, plodnom dolinom između dva brežuljka. Navodno postoji i povremeni izvor pitke vode, a tragove čovjeka (fragmenti keramičkih posuda različite kvalitete i izrade) pronašao je i na vrhu Bulbina gdje je očito postojala prapovijesna gradina s više obrambenih zidova. Kad se to sve zbroji, dolazimo do zaključka da je to mjesto od davnina bilo pogodno za život i preživljavanje i kao takvo naseljeno od prapovijesti.
Još jednom se zahvaljujem mojim izvorima informacija – Zdenki, Ireni i Sari, te partneru u rekognosciranju terena Milanu Gnjatoviću.
Literatura:
Mirosavljević, V. 1953: Izvještaj o istraživanjima na otocima Lošinju i Cresu 1953. godine. Ljetopis JAZU, knj. 60, 205-214, https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=173907
